|
Ostavi mjesta za čuda.
I to će proći.
Nitko drugi ne mora se mijenjati
kako biste vi postali ljepši iznutra.
Naša djela i naše uspomene
poput kupke su u kojoj sjedimo.
Život se uistinu satoji samo od malih stvari
koje zbrojene postaju velikima.
Ne vjeruj svakoj svojoj misli.
Stisnite šaku, a zatim joj dopustite da se otvori.
Stvari koje presnažno držimo, trebamo pustiti.
Snažno stitnite šaku, a zatim otvorite dlan.
Otpustite šaku što češće možete.
Usmjeravanje naše pozornosti, odabir prema kojem ćemo je cilju uperiti,
najbolja je, a moguće i jedina stvar
koju možemo napraviti kad nam postane teško...
Čarobna mantra:
Možda sam u krivu.
Kad je vrijeme za udah, zamislite podizanje unutar svojega tijela. Kao da je vaš trup boca vode.
Kad izdahnete, razina se vode smanjuje, boca se prazni, a kad udahnemo, ona se opet podiže s dna.
Zamislite da dah započinje od vaših bokova ili čak od poda. Zatim se razina vode podiže kroz vaš trbuh, prsa i vrat.
Dopustite tim dvama valovima da vas polako usidre — silazni val pri izdahu i uzlazni val pri udahu.
Ako se morate namjestiti, činite to nježno i blago, kao da zapitkujete svoje tijelo: kakvo ti disanje najviše odgovara?
Je li ti lakše udahnuti zrak ako se malo otvoriš u prsima? Ako malo spustiš ramena? Pronađite dio tijela
koji zadovoljavajuće obavlja posao. To je dobar osjećaj.
To je disanje sve što morate činiti u ovom trenutku.
Uzeli ste pauzu od svega ostaloga.
Vaš se čeoni režanj ugasio. U ovom trenutku nemate nikakvu odgovornost.
U ovom trenutku ne morate kovati planove, davati svoje mišljenje niti išta pamtiti.
Morate jedino disati.
Ostanite tako koliko god želite.
(Iz knjige Možda sam u krivu.)
Većina psihološke patnje koju ljudi proživljavaju dobrovoljna je i samonanesena...
Ona je dio ljudskoga razvoja koji ne možemo zaobići; svi je doživljavamo i potpuno je prirodna... Mi vjerujemo u misli koje nas žele povrijediti.
Zbog misli je teško, naporno i složeno biti vi i biti ja...
Nitko drugi i ništa drugo ne treba se mijenjati kako bi vama ili meni bilo lakše.
Kad se osjećamo tužno, usamljeno, tjeskobno, pod pritiskom, beznačajno i nedostatno,
ti su osjećaji vrlo često izazvani nečime za što se držimo i tvrdoglavo odbijamo pustiti.
Često je to prilično racionalna pomisao, a često sadrži glagol "trebati".
"Tata to nije trebao učiniti. Mama to nije trebala reći. Moji su se prijatelji trebali sjetiti.
Mojoj bi djeci trebalo biti stalo. Moj je šef trebao znati.
Moj bi patrner trebao reći, misliti i biti drukčiji."
Postoji i ona najbolnija misao - ja bih trebao biti drukčiji. Trebao bih biti mudriji, marljiviji, bogatiji, bolji, mršaviji, zreliji.
Možete zauvijek zapeti u tom začaranom krugu.
Međutim, možete i lagano iskoračiti iz njega i s osmijehom reći:
"Hvala na informaciji. Javit ćemo vam se."
(Iz knjige Možda sam u krivu.)
|
