|
Sreća ili nesreća?
Starac i sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja. Jednog dana konj je pobjegao.
- Strašno! - suosjećali su susjedi - Kakva nesreća!
- Sreća? Nesreća? Ah, tko bi znao... - odgovarao bi starac.
Idući tjedan konj se vratio s planine, a s njim je došlo još pet divljih kobila.
- Kakva sreća! - uzviknuli su susjedi.
- Sreća? Nesreća? Tko zna? - odgovarao je starac.
Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu pao s nje i slomio nogu.
- Kakva nesreća! - rekli su susjedi.
- Sreća? Nesreća? - upitao je starac.
Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin nije im bio od koristi, pa su ga poštedjeli.
- Sreća? Nesreća?
Prnjava kanta
Jednom se jedan planinar nakon dugog i mukotrpnog uspona popeo na negostoljubiv vrh planine. Ushićeno je pogledao prekrasan prizor oko sebe, podignuo ruke k nebu i uzviknuo:
- O Bože, ispuni me svjetlošću!
A Bog mu je odgovorio:
- Pa ja tebe stalno ispunjavam svjetlošću! Ali ti stalno puštaš kao prnjava kanta.
Dva vuka u nama
Jednom davno, neki je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu:
- U nutrini svakog čovjeka vodi se bitka, kao borba između dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo, predstavlja: bijes, zavist, ljubomoru, pohlepu, aroganciju, krivnju, srdžbu, egoizam... Drugi vuk predstavlja dobro, predstavlja ono što pruža: užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje, vjeru...
Mali Indijanac se zamisli. Sve svoje misli usmjeri na dubinu djedovih riječi te ga zapita:
-Koji vuk na kraju pobijedi?
- Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...
Otisci u pijesku
Jedne noći čovjek je sanjao. Sanjao je da šeta po plaži s Gospodinom. Preko neba prikazivali su se isječci iz njegovog života. Uz svaku scenu na pijesku su se pojavljivala dva para otisaka stopala - jedan je pripadao njemu, a drugi Gospodu.
Kad je zadnja scena završila, još jednom je pogledao otiske u pijesku. Uočio je da na mnogim mjestima vezanima uz njegov životni put postoji samo jedan par otisaka. Također je uočio da je to vezano uz najteže i najtužnije događaje u njegovom životu.
To ga je uznemirilo, te je upitao Gospoda:
- Gospodine, rekao si: kad jednom odlučim slijediti te, zauvijek ćeš biti uz mene.Međutim, uočio sam da vezano uz nejteže trenutke mog života, samo je jedan par otisaka u pijesku. Ne razumijem kako to da si me napuštao onda kad sam te najviše trebao.
Gospodin je odgovorio:
- Dijete moje, volim te i nikad te ne bih napustio! U najtežim trenucima tvog života, tamo gdje vidiš samo jedan par otisaka, bio sam s tobom i nosio te.
Što je rekao Gandhi
Ja imam samo tri neprijatelja:
Moj omiljeni neprijatelj, onaj kojega je najlakše privoljeti dobru, jest Velika Britanija.
Moj drugi neprijatelj, indijski narod, daleko je opasniji protivnik.
Ali moj je najstrašniji neprijatelj čovjek po imenu Mohandas Gandhi. Rekao bih da na njega imam najmanje utjecaja.
("Priručnik za predsjednike i Prinožnik za narod" - izabrala i prevela Vesna Krmpotić)
Filip i Demosten
Grčki vladar Filip bijaše okružen laskavcima i licemjerima. Nekolicina dvorskih ulizica potražiše slavnoga govornika Demostena s namjerom da ga nagovore da im se pridruži u hvalospjevu kralju Filipu.
- Zašto nikada nijednom rječju ne pohvališ kralja? Zašto ne nađeš nijednu lijepu riječ za mnoge njegove odlike?
- Koje su to odlike? - upita Demosten.
- Eto, kralj je izvrstan govornik, vrlo lijep čovjek, a bogme, i najviše može popiti - rekoše kaditelji i dvoličnici.
Demosten im odgovori:
- Prvo je pohvala za odvjetnika, drugo za ženu, treće za spužvu, a nijedno za kralja!
(Grčka legenda, "Priručnik za predsjednike i Prinožnik za narod" - izabrala i prevela Vesna Krmpotić)
Car Enu - Širvan
Car Bizanta pošalje jednom svojega poklisara u perzijsko carstvo, caru Enu-Širvanu. Perzijski car lijepo primi poklisara, smjesti ga u svojemu dvoru i pokaže mu njegove divote. Bizantinac je imao prigodu zadiviti se čudesnomu prijestolju Enu-Širvanovu, koje je bilo izrađeno od žežena zlata, a optočeno biserjem i dragim kamenjem. Također se susreo i s carskim doglavnicima, a oni svi odreda bijahu ljudi plemeniti i umni.
Potom ga je car poveo u šetnju oko dvorca. Perzijski je dvorac bio nadaleko poznat po svojoj raskoši, skladu i veličini, pa se bizantski poklisar uvjerio da je ta divna građevina uistinu zaslužila slavu koja prati njezino ime.
No samo je jedan ugao dvorca bio prilično u neskladu s ostalima. Bio je, naime, nepravilno sagrađen.
"Dvorac je Vašega Veličanstva doista čudo od ljepote", reče poklisar. "Samo mi nije jasno zašto je ovaj ugao u neskladu s ostala tri? Zar je ponestalo građe? Ili novca?"
"Oh ne", reče car. "Ne radi se ni o građi, ni o novcu. No na tome se zemljištu nalazila kućica jedne starice, a ona ju nije željela prodati u vrijeme zidanja dvorca. Ja staricu nisam htio seliti na selidbu. Eto, zato je dvorac nepravilna oblika."
"Tako mi moje vjere!", uskliknu poklisar, "ova mi je nepravilnost dvorca ljepša od svake pravilnosti, i veća od najvećeg spomenika, jer ona govori o uviđavnosti cara Enu-Širvana, dok je svijeta i vijeka!"
(Perzijska, arapska, turska priča, preveo B.K., prepričala Vesna Krmpotić, "Priručnik za predsjednike i Prinožnik za narod")
Pouke divljih gusaka
1. Kako svaka divlja guska zamahne u letu krilima, tako stvori zamah uzdignuća za pticu koja leti iza nje. Leteći u obliku slova V, cijelo jato može letjeti za 71% dalje, nego da svaka ptica leti sama.
Pouka: Ljudi koji putuju u istomu smjeru, povećani osjećajem zajednosti, brže će i lakše stići tamo gdje su se uputili, ako se oslone na međusobne zamahe i napredovanja.
2. Kadgod se neka guska odvoji od jata, ona smjesta osjeti teškoću i otpor, koji se jave kod samotničnoga leta, pa se hitro vraća u jato na svoje mjesto, da bi se i dalje koristila silom uzdizanja koju stvara ptica neposredno ispred nje.
Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo u jatu, predvođenom onima koji vode tamo gdje i sami želimo stići.
3. Kad se guska predvodnica umori, ona zakoluta natrag u jato, a druga guska tada preuzima čelni položaj.
Pouka: Isplati se ako pri teškim zadaćama izmjenjujemo i dijelimo vodstvo - kako s ljudima, tako i s guskama. Međusobna je zavisnost od pomoći.
4. Divlje guske iz zadnjih redova gaču kako bi obodrile čelne letačice da održe brzinu leta.
Pouka: Moramo biti sigurni da "gakanje" iz zadnjih redova pruža podršku onima naprijed - ništa manje od toga.
5. Kada se neka guska razboli, kad ju rane ili obore na zemlju, dvije se druge guske odvajaju iz jata i slijeću zajedno s njom da bi joj pomogle i štitile ju. Ostaju s ugroženom guskom sve dotle dok se ova ne oporavi ili dok ne ugine. Tada uzlijeću da bi nastavile put same, gledajući da se usput priključe kakvu dugomu jatu ili da dostignu svoje.
Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo jedni uz druge, kao što one čine.
(nepoznat izvor, prevela Vesna Krmpotić: "Priručnik za predsjednike i Prinožnik za narod")
Težina snježne pahuljice
- Reci mi, koliko teži jedna snježna pahuljica? - upita mala sjenica divlju golubicu.
- Težina joj nije veća od ništa - glasio je odgovor.
- Onda ti moram ispričati jednu priču - reče sjenica - Sjedila sam na grani jele, bliže deblu, kad je počeo padati snijeg. Nije padao kao mećava, već je padao kao u snu, bez žurbe i žestine. Budući da nisam imala pametnija posla, počeh brojati snježne pahuljice, koje su padale na grančice i iglice moje grane. Dobrojala sam do broja tri tisuće sedam stotina i jedne pahuljice. A kad je pala tri tisuće sedam stotina i druga pahuljica, pahuljica o kojoj kažeš da joj težina nije veća od ništa, grana se slomila.
Rekavši to, mala je ptičica odjetjela.
Golubica, koja je još od vremena patrijarha Noea znamen mira, razmišljala je o ovoj priči, i na kraju rekla samoj sebi:
- Ma kako se nekom činilo da je njegov mali glas nevažan za mir u svijetu, možda upravo on još nedostaje.
(U navodu kod M. Mead, prevela Vesna Krmpotić: "Priručnik za predsjednike i Prinožnik za narod")
Priča o obadu
Tijekom predsjednikovanja Abrahama Lincolna neki je u njegovom kabinetu imenovani dužnosnik neprestano pronalazio razne načine remećenja predsjednikovih nastojanja. Ako bi Lincoln bio za nešto, mogli ste se okladiti da će se taj tip zalagati za suprotno.
Budući da je to trajalo već podulje vrijeme, jedan je Lincolnov prijatelj upitao predsjednika zašto ne smjeni toga dužnosnika i umjesto njega ne postavi nekoga s kim će bolje surađivati. Umjesto odgovora, Lincoln je prijatelju ispričao pričicu o obadu:
"Jednoga sam dana šetao soeskim putem i naišao na poljodjelca, orača. U plug je upregnuo konja. Kad sam mu se približio, ugledao sam na konjskomu bedru velikoga obada. Htio sam ga otjerati, jer je obad očito radio svoj posao - ujedao. Ali orač mi reče da to ne činim.
'Zašto?', pitao sam iznenađeno.
'Prijatelju, taj je obad jedino što još pokreće ovu staru ragu', odvratio mi je. "
(U navodu kod J. M. Templetona, prevela Vesna Krmpotić: "Priručnik za predsjednike i Prinožnik za narod")
Kralj i kraljevi
Engleski kralj Karlo IV. jednom je posjetio neku visoku školu u Londonu. Upravitelj škole, gospodin Busbee, upravo je u razredu držao predavanje o pjesmi "Oblak" Williama Wordswortha. O prekrasnoj pjesmi, koja zanosi čitatelja i slušatelja do ekstaze.
Dok je Busbee govorio o "Oblaku" svojim učenicima, kralj je prolazio terasom. Upravitelj nije ustao, niti je podigao ruku prema kralju u znak poštovanja. On to nije učinio zato što je bio udubljen u svoj rad - posve je utonuo u stanje zaborava, poistovjetio se sa svojim predmetom i nije primjećivao ništa drugo.
Kad je zvono odzvonilo kraj sata, neki su učitelji prišli Busbeeju i rekli mu:
- Izgubit ćeš posao!
- Zašto? - upitao je on.
- Nisi pozdravio Njegovo Veličanstvo, kralja. Zbilja, zašto nisi prekinuo predavanje dok je prolazio?
- Jedan je kralj prolazio hodnikom, a u mojoj učionici nalazilo se četrdeset kraljeva. Nisam ih mogao zapostaviti - odgovorio je Busbee.
(Vesna Krmpotić: "Priručnik za predsjednike i Prinožnik za narod", iz govora A. Kumara, prijevod S.H.)
Vodonošina priča
Vodonoša je imao dva velika keramička vrča. Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa. Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspjevao prenijeti istu količinu vode.
Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom vrču donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako dvije godine, iz dana u dan.
Naravno, cijeli vrč je bio ponosan na sebe što do kraja uspješno ispunjava obveze. Siroti napukli vrč se stidio, osjećao poniženo i potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obveze.
Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru:
- Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće.
Vodonoša mu je odgovorio:
- Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne i na strani drugog vrča? To je zato, jer si ga ti uvijek zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću,
prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj put.
Rasizam u avionu
Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca.Vidno uznemirena pozove stjuardesu.
Stjuardesa : - U čemu je problem, gospođo?
Bijela žena: - Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!!Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih... tih odvratnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!
Stjuardesa: - Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno.
Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:
- Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.
Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
- U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.
Zatim se okrene crncu i reče:
- Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoju ručnu prtljagu i premjestite se u prvu klasu.
Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.
Dodatak:
Kada je Albert Einstein došao u Sjedinjene Američke Države, pitali su ga koje je rase.
Odgovorio je: "Ljudske!".
Kule u pijesku
Rabin Harold Kushner gledao je djecu koja su na obali zidala kulu iz pijeska. Kada su završili zamišljenu kulu za koju su potrošili puno vremena i strpljenja,
došao je val i u trenu je izravnao sa zemljom. Rabin je očekivao suze i bijes. Međutim, djeca su sjela, primila se za ruke i počela se smijati. Malo zatim, započela su graditi novu kulu.
Nasmiješio se i rekao: "Spoznao sam da su me naučila veoma važnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku.
Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo sagradili sa tolikim trudom. Kada se to dogodi moći će se smijati samo oni koji će se imati
s kime držati za ruke."
Tko sve (ne) leti?
Jednom je jedan svećenik šetao cvjetnjakom ispred samostana. Molio je i meditirao, a u jednom je trenutku spojio dlanove kao da u njima drži vodu.
Baš je u tom trenutku iznad njega preletio golub, te ispustio izmet baš u svećenikove dlanove. Svećenik je na to smireno pogledao prema nebu i uz smješak rekao:
- O Bože, hvala ti što krave ne lete!
Vrijedan ili bezvrijedan?
Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:
“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za šta. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav.
Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cijene?”
Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao:
“Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…”.
Malo je zastao i dodao:
“Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”
“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice.
Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i nemoj prihvatiti manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.
Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten.
Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvati ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik,
da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.
“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati
u vezi s pravom vrijednošću prstena.”
“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru.
Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”
Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu, ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”
“Pedeset osam zlatnika?!” uzviknuo je mladić.
“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”
Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu šta se dogodilo.
“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak.
Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?”
I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.
|
