|
Halil Džubran: Pregršt pijeska sa žala
Kad povjeriš svoju nevolju susjedu,
daruješ mu dio svojega srca.
Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti;
a ako je malena, omalovažava te.
Napredak nije puko popravljanje prošlosti;
on je neprekidno kretanje prema budućnosti.
Gladan, divljak bere plod s drveta i jede ga;
Gladan, uljuđen čovjek kupuje ga od čovjeka
koji ga pak kupuje od čovjeka
koji ga bere.
Čovječje je oko povećalo;
pokazuje mu Zemlju većom nego što jest.
Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavnost.
A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a šutnja neznanje.
Oni vele meni:
Ako vidiš roba gdje spava,
ne budu ga jer možda sanja o slobodi.
Ja velim njima:
Ako vidite roba gdje spava,
probudite ga i objasnite mu slobodu.
Osporavanje je niži stupanj umnosti.
Hrabrost je vulkan;
sjeme neodlučnosti ne klija u njegovom krateru.
Rijeka i dalje teče k moru,
pa bilo mlinsko kolo slomljeno ili ne bilo.
Što ti je veća radost ili žalost, to ti je manji svijet u očima.
Često sam mrzio u samoobrani.
Ali, da sam bio jači, nikad ne bih pribjegao takvom oružju.
Očuvaj me od mudrosti koja ne plače,
filozofije koja se ne smije
i veličine koja se ne klanja pred djecom.
Prijateljstvo je uvijek slatka odgovornost, nikad udobnost.
_______________________________
Halil Džubran: Prorok (isječci)
Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njenim perima može raniti.
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj.
Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i miluje vam najnježnije grane što dršću na suncu,
Tako će vam sići u korijenje i protresti ih dok prijanjaju uz zemlju.
Poput snopova žita ona vas skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas vaše lupine oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir.
Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svoga srca i da biste po tome znanju postali komadić srca samoga Života.
***
Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.
***
I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vašim putem.
***
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona maju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.
***
Dobro je dati kad tko moli, ali je bolje dati nezamoljen, razmijevanjem.
...
Često kažete: "Dao bih, ali samo potrebitima."
Ali, voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako, ni stada na vašem pašnjaku.
Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati.
...
I vi primaoci - a svi ste vi primaoci - ne prihvaćajte nikakva tereta zahvalnosti, da ne biste podjarmili sebe i onoga tko daje.
Radije se dignite zajedno s davaocem na njegovim darovima kao na krilima;
Jer previše se sjećati svojega duga jest sumnjati u plemenitost onoga koji ima prostodušnu zemlju za majku, i Boga za oca.
***
Vaša odjeća krije mnogo od vaše ljepote, iako ne skriva ono što nije lijepo.
...
I ne zaboravite da zemlja uživa u tome da ćuti vaše bose noge i da vjetar čezne da se poigra vašom kosom.
***
Kao što se svetac i pravednik ne mogu dići iznad najvišega koje je u svakome od vas,
Tako zli i slabi ne može pasti niže od najnižega koje je, također, u vama.
I kao što ni jedan list ne požuti bez tihoga znanja cijeloga drveta,
Tako zločinac ne može činiti zlo bez skrivene volje svih vas.
***
Uživate u postavljanju Zakona,
A još više uživate kršeći ih.
Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih, uza smijeh, razaraju.
Ali, dok gradite pješčane kule, ocean donosi još pijeska na žal,
A kad ih razarate, ocean se smije sa vama.
Odista, ocean se uvijek smije sa nevinima.
Ali što s onima kojima život nije ocean, a ljudski zakoni nisu pješčane kule,
Nego za koje je život stijena, a zakon dlijeto kojim bi ga usjekli na svoju sliku i priliku?
Što s bogaljem koji mrzi plesače?
Što s volom koji voli svoj jaram i smatra šumskoga jelena i srndaća zabludjelim i potucačkim stvorenjima?
Što sa starom zmijom koja ne može svući svlaka, te sve druge naziva golima i besramnicima?
Što s onim koji podrani na pir i, kad se prejede i zamori, odlazi govoreći da su svi pirovi nasilje i da su svi svatovi kršitelji zakona?
Što bi rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenutim suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena?
I što li je priznati zakone nego sagnuti se i obilježiti sjene na zemlji?
Ali vas, koji idete s licem prema suncu, kakve slike nacrtane na zemlji mogu zadržati?
Vi koji putujete s vjetrom, kakva će vjetrenjača upravljati vašim smjerom?
Kakav vas ljudski jaram može svezati ako slomite jaram svoj, osim uz nečija zatvorska vrata?
Kakva se zakona morate bojati dok plešete, osim posrtanja preko nečijih željeznih lanaca?
I tko će vam to suditi ako strgate odjeću svoju, osim ako je ne ostavite na nečijem putu?
Orfaležani, možete prigušiti bubnjanje, olabaviti žice na liri, ali tko će ševi zapovjediti da ne pjeva?
***
Vaša je bol lomljenje ljuske koja zatvara vaše poimanje.
Kao što se ljuska ploda mora slomiti da bi mu jezgra izišla na vidjelo, tako i vi morate upoznati svoju bol.
I ako vam se srce uzmogne diviti svakidašnjim čudesima života, vaša vam se bol neće činiti ništa manje čudesnom od radosti;
I prihvatit ćete doba svojega srca, kao što uvijek prihvaćate godišnja doba što prolaze nad vašim poljima.
***
Učitelj koji se šeće u sjeni hrama, među učenicima, ne daje od svoje mudrosti nego od svoje vjere i svoje ljubavi.
Ako je doista mudar, ne nudi vam da uđete u kuću njegove mudrosti, nego vas radije vodi do praga vašega duha.
Zvjezdar vam može govoriti o svojem poimanju svemira, ali vam on ne može dati svojega poimanja.
Glazbenik vam može pjevati o ritmu koji je u cijelome svemiru, ali vam ne može dati uho koje hvata ritam, ni glas koji ga odražava.
A onaj koji je upućen u znanost o brojevima, može govoriti o područjima težine i mjere, ali vas ne može odvesti onamo.
Jer viđenje jednoga čovjeka ne uzajmljuje svoja krila drugome čovjeku.
I kao što svaki od vas sam stoji u Božjem znanju, tako mora svaki od vas biti sam u svojem poznavanju Boga i u svojem poimanju zemlje.
***
Užitak je hvalospjev slobodi,
Ali nije sloboda.
On je cvjetanje vaših čežnja,
Ali nije njihov plod.
On je dubina što zove u visinu,
Ali nije ni dubina ni visina.
On je zatočenik što uzima krila,
Ali nije prostor što ga obujima.
Da, odista, užitak je hvalospjev slobodi.
I rado bih da ga pjevate iz puna srca; ipak, ne bih da izgubite srca svoja pjevajući.
***
A stari svećenik reče: Govori nam o Vjeri.
A on odvrati:
Zar sam danas o čemu drugom govorio?
Nije li vjera sve stvari i svaka misao,
A i ono što nije stvar i nije misao, nego čuđenje i iznenađenje, koje uvijek niče u duši, čak dok ruke tešu kamen i napinju krosnu?
Tko može odvojiti svoju vjeru od svojih čina, ili svoje vjerovanje od onoga što ga zanima?
Tko može rasprostrijeti svoje sate preda se i reći: "Ovo je za Boga, a ovo za mene; Ovo mi je za dušu, a ovo za tijelo."?
***
Ljepota je život kad život skine koprenu sa svoga svetog lica.
Ali, vi ste taj život i vi ste ta koprena.
Ljepota je vječnost što se gleda u ogledalu.
Ali vi ste ta vječnost i vi ste to ogledalo.
_______________________________
Halil Džubran: Izreke potoka
Život nije samo veselje;
Život je čežnja i odlučnost.
Mudrost nije u riječima;
Mudrost je smisao u riječima.
Veličina nije u visokom položaju;
Veličina je u onih koji odbijaju položaj.
***
Čovjek nije plemenit po podrijetlu;
Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!
Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!
***
Raj nije skrušenost;
Raj je u čistu srcu.
Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.
***
Ljepota nije u licu;
ljepota je svjetlost u srcu.
***
Savršenstvo nije u onih koji su čista srca;
Vrline može biti i u grijehu.
***
To reče potok drvetu na svojoj obali;
Možda je u onome što je pjevao potok
Bilo nešto od tajna mora.
_______________________________
Halil Džubran: Sedam ukora
Ukorih svoje srce sedam puta!
Prvi put: kad se pokušah dočepati
visokoga položaja izrabljujući slabije.
Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom
pred onima koji bijahu obogaljeni.
Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram,
radije izabrah lagano nego teško.
Četvrti put: kad sam, pogriješivši,
tješio sam sebe pogreškama drugih.
Peti put: kad bijah poslušan iz straha
tvrdeći da sam jak u strpljenju.
Šesti put: kad odizah halju
da bih izbjegao glib života.
Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu
i mišljah da je pjevanje vrlina.
_______________________________
Halil Džubran: Tvoj i moj Libanon
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.
Ti imaš svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega viđenja.
Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme nastoji odriješiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštovanjem i veličanstveno dižu plavom nebu.
Tvoj je Libanon međunarodno pitanje koje još treba riješiti,
Moj Libanon jesu spokojne, čarobne, doline po kojima se razliježe brenčanje crkvenih zvona i žubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor između Zapadnjaka i njegova protivnika s Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi, dok pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se težaci
vraćaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih duša,
Moj je spokojna planina što stoji između mora i nizina kao pjesnik između dvije vječnosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na dijeve što kliču na mjesečini i na djevice što pjevaju između gumna i tijeska
za vino.
Tvoj je Libanon šah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja duša nalazi sklonište kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim
kotačima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest čovjek što drži glavu među dlanovima u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivši sve osim Boga i
sunčane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pošte i trgovina,
Moj je daleka misao, žarka ljubav i božanska riječ što je Zemlja šapće u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu službenici, zaposlenici i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlučnost zrele dobi i mudrost starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno stasanje i okupljanje oko ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoću snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost što se penje na stjenovite visine, gazi potoke i luta poljima.
Tvoj Libanon jesu govor,predavanje i raspre,
Moj je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama.
Tvoj libanon jesu krinke, tuđe misli i prijevara,
Moj Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski
spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja
što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga i vjeruje da je to san.
Tvoj je Libanon namrgođen starac što gladi bradu i misli samo na se.
Moj je Libanon mladić, uspravan kao toranj, koji se osmjehuje poput zore i na druge misli kao što misli na sebe.
Tvoj Libanon hoće da se otcijepi i da, istodobno, bude ujedinjen sa Sirijom.
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti otcjepljuje, niti se povećava niti smanjuje.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj,
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rođene u bolnicama Zapada, kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja
plemenitosti.
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo - desno.
Oni dršću zorom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi.
Sumnjičavost je njegov zapovjednik a luka mu je pećina zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Evropi nije pećina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi među sobom, ali slabi i nijemi među Evropljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: "Oslobađamo se svojega starog dušmanina", dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim
tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku svatova na konjima pozdravljaju s kuknjavom i trganjem
odjeće.
Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim đepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se govoreći: "On je samo sablast što hoda po svijetu priviđenja."
Oni su poput robova koji, zato što su im zarđali okovi zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni.
To su simnovi tvojega Libanona. Ima li jednoga među njima odlučna poput stijena Libanona, ili plemenita kao
libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda ili čista i svježa kao okrepljujući libanonski lahor?
Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov život bio kap krvi u žilama Libanona, ili suza u očima, ili
osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliko li su u tvojim očima, kolišni li su u mojima!
Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu
i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrazivači loze koji tiješte grožđe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevački koji svoje duše izlijevaju u nove stihove,
To su oni, koji bez prebite pare, odoše iz Libanona u drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlučnosti da se
vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima postignuća da im krase čela,
Oni se prilagođavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo god dođu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol nepokvarljiva,
Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i savršenstvu.
Što ćeš ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za sto godina? Reci mi, što ćeš ti ostaviti budućnosti osim
pretvatanja, licemjerje i gluposti?
Vjeruješ li ta da će eter čuvati mrtvačke sablasti i zadah grobova?
Zamišljaš li da će život umotavati svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kažem da će maslinova mladica koju seljak posadi na podnožju planine u Libanonu nadživjeti tvoja
djela i postignuća. A drveno ralo što ga dva vola vuku po prizidima Libanona slavom nadmašuje vaše nade i častohleplje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev povrtarke na obroncima libanona vredniji od blebetanja
tvojih odličnika.
Sjeti se da si ništa. Ali, kad uvidiš svoju sitnoću, moja će se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjećanje i ljubav.
Šteta što ne razumiješ.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići. A ja,
ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i ima sreće, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na tu zemlju.
_______________________________
Drugi o Džubranu:
Džubran je prva oluja koja je puhnula s Istoka na Zapad, ali koja je donijela samo ruže.
Theodore Roosevelt
|
